Njezini spisi

Knjiga razonoda, druga razonoda (1585.). María nosi ime „Milost“ i razgovara s „Justom“.

[...] željne da vidimo nešto od onoga što smo razumjele da Bog s njom čini, gledale smo je katkada kroz pukotinu vrata njezine ćelije, u koju bi se zatvarala, i vidjele smo je zanesenu; i ja sam je svojim očima nekoliko puta vidjela takvu, a iz toga bi izlazila vrlo vješto to prikrivajući, jer znaš, sestro, kako je uvijek bila suzdržana i s koliko je opreza skrivala veličanstvene stvari koje joj je Gospodin priopćavao. [...] U to me vrijeme Gospodin pozvao u redovnički život, dok sam gledala našu Majku i njezine družice i s njima općila; one su svojim divnim životom i ophođenjem pokretale i kamenje. A ono što me navelo da pođem za njima bila je blagost i velika razboritost naše dobre Majke. I doista vjerujem da bi oni kojima je služba privoditi duše Bogu, kad bi se služili onim umijećem i vještinom kojima se služila ona svetica, priveli mnogo više duša nego što ih privode; jer, budući da je naša narav sklona tražiti zadovoljstvo i bježati od napora, prikazivati krepost i ono što je služba Bogu kao nešto oporo i teško znači plašiti slabe, koji još nisu okusili kako je slatko trpjeti za Krista.

Knjiga razonoda, druga razonoda.

Kad je došao onaj za mene preblaženi dan u koji me Gospodin izveo iz Egipta te sam stupila u redovnički život, u dvadeset i drugoj godini, na dan slavnoga svetoga Grgura Nazijanskog, kojega od toga dana smatram svojim ocem i utočištem, a bilo je to godine tisuću petsto sedamdesete, devetoga svibnja, ne mogu izreći, predraga sestro, radost koju mi je Gospodin od toga trenutka dao; i do današnjega dana ni u prvom porivu nije mi palo na pamet da se kajem ili da budem nezadovoljna; naprotiv, radost u duši bila mi je tako velika da često nisam mogla prikriti smijeh.

Savjeti koje jedna priorica daje drugoj (1590.–1592.). Naslovi odlomaka u ovom traktatu potječu od priređivača.

Upravljati dušom znači upravljati svijetom, jer tako nazivaju čovjeka: „svijet u malom“. [...] Hoće li biti dobra poglavarica ona koja ništa ne oprašta? Zacijelo ne. Hoće li biti dobra poglavarica ona koja ništa ne kažnjava? Zacijelo ne. Hoće li biti dobra poglavarica ona koja je uvijek milostiva? Ne. Hoće li biti dobra poglavarica ona koja je uvijek stroga? Ne. [...] O, kakvo je to umijeće i znanost upravljati krajnostima, i poglavar mora biti blag i strog, osvetoljubiv i sklon opraštanju, darežljiv i škrt, krotak i gnjevljiv, strpljiv i nestrpljiv, prostodušan i lukav, hitar i spor. I čini se da se, ako išta od toga nedostaje, sat poremeti. [...] I tako će biti ako nema razboritosti, jer ona slaže sve te dijelove i čini da svaki posluži u svoje vrijeme i primijeni se prema potrebi; a bez razboritosti sve rečeno, ma koliko ga se imalo, ne samo da nije od koristi nego će i štetiti, jer će služiti samo tome da se ima mnogo oružja za ranjavanje, stavljenoga u ruke luđaka. Jer će se služiti strogošću kad dolikuje blagost, i praštat će kad treba kazniti, i ranjavat će kad treba liječiti.

Napisano 1593., iz zatočeništva, njezinim sestrama i kćerima, „koje su bile ožalošćene vidjevši je takvu“.

Ne znam, predrage moje sestre i kćeri, bih li, prepuštajući se strasti i nježnosti žene, pratila vaše suze, ili bih, slijedeći svjetlo srca, prigovorila vašoj žalosti; jer ne priliči, po zakonu tijesnoga prijateljstva koje gajimo jedna prema drugoj, da vi plačete zbog onoga zbog čega se ja smijem, niti da se tužite na onoga tko mi čini dobročinstva. [...] Ali vas ponovno pitam, predrage: Zašto se uznemirujete? Zar možda ne poznajete slavu i bogatstvo nevolje, ili vam se čini nečim novim i neobičnim da djeca Adamova budu u nevolji?

[...] I vraćajući se svome dobru, molim vas, drage kćeri, da vam ne bude teško gledati me ovdje zatvorenu, niti da tugujete što su sva vrata ljudskih sredstava za moju slobodu zatvorena, [...] jer onaj koji to može popraviti nije odsutan. On to gleda i dopušta, a možda se čak i raduje gledajući me, da vidi naše strpljenje; s njim možete govoriti; njemu me možete prikazati i kod njega mi možete pomoći. [...] Oni [sveti sužnji] među okrutnim neprijateljima, ja među milosrdnim sestrama; oni u sramotnim tamnicama, ja u kutku neba, gdje me s tolikom samilošću pohađa anđeo kojega su mi dali za čuvara. [...]

A za slučaj da ona dođe prije nego što iziđem iz ove tamnice, hoću da znaju moje ljubljene kćeri i drage sestre da umirem zadovoljna, govoreći ono što je rekao moj slavni otac sveti Grgur Nazijanski: Tada ću se vidjeti osvećena, kad se spase oni koji me progone. Neka bude. Amen. [...] Molite, predrage, za ovu svoju sestru i službenicu, Maríju. Laus Deo.

Kitica smirne (1595.), komentar na redak Pjesme nad pjesmama 1, 12.

Kitica smirne moj je Ljubljeni meni; stavit ću ga među svoje grudi. Što je to, sveta zaručnice? Kiticom gorke smirne nazivaš Ljubljenoga? [...] Pazi, Zaručnik nije naravi Adamove, da bi s njim išla jesti slatku jabuku, nego je Krist Isus, koji tu slatkoću plaća gorčinom i mukom križa; i ako mu imaš dati ruku zaručnice, čavao će je spojiti s njegovom. On je Zaručnik krvi. [...] Njegovi su ukrasi poruge; njegove časti, pogrde; njegovi darovi, udarci bičem; njegova glazba, bogohulstva; njegovo jelo, žuč; njegova kruna, trnje. [...]

O moj dobri Gospodine! Nije čudo da si nam Ti smirna, jer smo mi Tebi bile žuč, i kušajući je, htio si oduzeti kćerima Evinim okus jabuke koju je jela naša majka. O kako je sretna i blažena zaručnica kojoj si Ti smirna položena među grudi; i tko će znati reći koliko ima naslade i slatkoće u ovome što nosi ime gorkoga!

„Od svojih očiju traži suze“ (Toledo, 1562.).

„Već sva Ljubljenoga“ (Malagón, 1571.).

„Brige nemam“. Uskrs 1593., u samostanskoj tamnici u Lisabonu (Portugal).