Njezin život

María de Salazar rođena je 1548. godine. Zapisi zajednica kroz koje je prošla bilježe je kao Toledanku, a vijesti o njezinim roditeljima razlikuju se od dokumenta do dokumenta. Odrasla je u palači doñe Luise de la Cerda, udovice Arias Pardo de Saavedra i gospodarice Malagóna. Ondje je naučila čitati i pisati kastiljski, stigla je čitati latinski i francuski te stekla humanističku naobrazbu koju njezini spisi pokazuju na svakoj stranici.

Početkom 1562. u palaču je stigla Terezija od Isusa, poslana da utješi doñu Luisu, i ostala je šest mjeseci. María je imala trinaest ili četrnaest godina. Kasnije će se prisjećati da su ona i njezine družice virile kroz pukotine vrata dok se Terezija molila, a tom je posjetu pripisivala ljubav prema samoći i vježbanje u molitvi. Još je šest godina provela u životu palače. U proljeće 1568. Terezija se vratila u Toledo kako bi se dogovorila o osnutku u Malagónu. María, tada dvadesetogodišnjakinja, zapisala je da ju je Gospodin tada pozvao u redovnički život, a svoju je odluku dvije godine čuvala za sebe.

U samostan u Malagónu stupila je 9. svibnja 1570., na blagdan svetoga Grgura Nazijanskog, i primila ime María de San José. Zavjete je položila 1571., a u tim je godinama sastavila svoje prve pjesme predanja. U veljači 1575. Terezija ju je povela sa sobom u Andaluziju. U Beasu su upoznale oca Jerónima Graciána, apostolskog vizitatora, i njegov je dolazak promijenio tijek putovanja: projekt u Caravaci bio je otkazan, a Terezija je krenula prema Sevilli.

Iz Beasa su izišle 18. svibnja sa šest redovnica. U Sevillu su ušle 26., nakon devet dana puta, a na nedjelju Presvetoga Trojstva, 29. svibnja 1575., samostan je bio osnovan. Na tom prvom kapitulu Terezija je vođenje kuće povjerila Maríji, koja je imala dvadeset i sedam godina.

Terezija je napustila Sevillu u lipnju 1576. i Maríju više nikada nije vidjela. Od tada su si često pisale: sačuvano je više od šezdeset Terezijinih pisama sevilljskoj priorici, protkanih upravom, ljubavlju i dobrim raspoloženjem. Terezija je naziva „kćeri moja“, traži da joj odgovori, savjetuje je o novakinjama, ispovjednicima i molitvi te je moli za oproštenje kad misli da ju je povrijedila.

Godine 1578. i 1579. bile su najteže. Usred navale na bosonoge, provincijal kalceata Diego de Cárdenas posjetio je kuću i krajem 1578. smijenio Maríju. Ostala je izolirana u svojoj ćeliji, bez glasa i mjesta, a Terezija joj je pisala da trpi i šuti. Fray Ángel de Salazar imenovan je 1. travnja 1579. generalnim vikarom bosonogih, a 28. lipnja vratio je Maríji službu priorice. Zajednica ju je ponovno birala i sljedećih godina.

„Nakon smrti izabrali bi je za utemeljiteljicu, a i za života vrlo rado.“

Terezija je umrla 4. listopada 1582. Godinu dana kasnije, po nalogu Graciána, María je u Sevilli počela pisati Libro de Recreaciones.

Krajem 1584. poglavari su je poslali u Lisabon da utemelji prvi bosonogi karmel u Portugalu. Iz Seville je otišla 10. prosinca s Graciánom, Antoniom de Jesús i Marianom, a u Lisabon je stigla na Badnjak. Prve je dane provela u dominikanskom samostanu Anunciada, s čijim je redovnicama sastavila Santa concordia. Zajednica se 19. siječnja 1585. smjestila u San Alberto, a 25. travnja María je izabrana za prioricu. Primila je flamanske klarise i surađivala na njihovim konstitucijama. U svibnju 1589., kad je engleska flota bila na vidiku, smirila je sestre sklonjene u tvrđavi.

Nakon Terezijine smrti provincijal Nicolás Doria centralizirao je upravu bosonogih i smanjio samostalnost redovnica. María je pisala prioricama i zauzimala se za potvrdu Terezijinih Konstitucija, koje je Siksto V. odobrio brevom Salvatoris od 5. lipnja 1590. Njihovo je provođenje osujetila papina smrt i kasniji breve. Godine 1588. bilo joj je pod prijetnjom izopćenja zabranjeno općiti s Graciánom, a 17. veljače 1592. Gracián je isključen iz Reda. Poglavari su im pripisali prijateljstvo koje je ona odbacivala.

U siječnju ili veljači 1593. zatvorili su je u tamnicu s lokotom. Ondje je provela oko devet mjeseci, ne razgovarajući ni s jednom sestrom, a misa joj je bila svedena na zapovjedne blagdane. Izvori ne bilježe razlog. Iz tog zatočeništva nastalo je Carta que escribe una pobre y presa descalza, datirano na Veliki petak, 16. travnja 1593.

María je pisala hitrim perom i klasičnom naobrazbom. Sačuvano je:

• Libro de RecreacionesDijalog započet u Sevilli 1583. Obuhvaća njezinu autobiografiju, veličinu Karmela, život i smrt Terezijinu te osnutak u Sevilli.
• Carta de una pobre y presa descalza i Ramillete de mirraSpisi iz zatočeništva 1593. i narednih godina.
• Avisos o Consejos que da una priora a otraSavjeti o upravljanju (1590.), upućeni jednoj sevilljskoj primateljici.
• Tratado sobre la relajación religiosa i Instrucción de noviciasDatirani u 1599. i 1602. Instrucción je tiskana na francuskom 1612.
• Pjesme, pisma i njezin iskaz u postupku kanonizacije TerezijeDvadeset i tri pjesme; iskaz je potpisan u San Albertu 25. kolovoza 1595.

Njezini Escritos espirituales sabrani su u izdanju Simeóna de la Sagrada Familia (Rim, 1979.), a Libro de Recreaciones ima izdanje i engleski prijevod Alison Weber i Amande Powell (2002.). Znanstvenici poput Rafaela Pascuala predstavljaju je kao nasljednicu i prenositeljicu terezijanskog karizma.

Ponovno izabrana za prioricu 1597., upravljala je San Albertom do travnja 1600. U svibnju 1603. pismom je ohrabrila Jeana de Brétignyja da se prihvati osnutka Karmela u Francuskoj. General ju je dao maknuti iz Lisabona prije dolaska Francuza. U Talaveru de la Reina stigla je s Blancom de Jesús 7. rujna, a osam dana kasnije primila je nalog da sama nastavi do Cuerve. Ondje je umrla 19. listopada 1603., u devet navečer, u pedeset i petoj godini života.

Kronika Belchiora de Santa Ana, objavljena u Lisabonu sredinom 17. stoljeća, posvetila joj je više od sto stranica i prikazala je u svetačkom sjaju. Gracián ju je smatrao jednom od žena najveće čistoće, duha i razboritosti koje je upoznao poslije Terezije. Godine 1991. Generalni kapitul primio je prijedlog da se pokrene njezin postupak beatifikacije, a u prosincu 1999. Generalni definitorij izrazio je žaljenje zbog kazni koje su ona i Ana de Jesús pretrpjele i zbog postupanja koje su doživjele u historiografiji Reda. Danas se ne zna gdje je pokopana.